Noćna razmišljanja...
Nigthman's corner
Blog
četvrtak, ožujak 27, 2014

Dugo se spremam na ovaj post… Odgađam neizbježno, od samog sebe se skrivam, ne želim zatvoriti još jedno poglavlje života svog… Poglavlje koje je već odavno zatvoreno u stvari, samo se nisam usudio sebi to priznati… Do sada nisam usudio…  Ali, odluka je tu, odavno već, skrivena negdje u pozadini svijesti valja se poput muljevite, nabujale rijeke, i polako, ali sigurno, postajem svjestan njene ispravnosti. I njene neizbježnosti…

Sve prolazi… U vječnom krugu prolaznosti sve ipak ima svoj početak… i svoj kraj… A kraj je ovdje toliko jasan i toliko konačan da svako daljnje odgađanje gubi svaki smisao. 

Blog je mrtav. I to je činjenica...

Nekad toliko jaka zajednica, zajednica koja je imala utjecaj na ljude, na zbivanja oko nas čak, danas opstaje isključivo zahvaljujući nekolicini najupornijih, koji, poput mene, još uvijek ne žele sebi priznati istinu. Ali i oni odumiru, jedan po jedan, poput posljednjih jesenskih listova koje vjetar promjena malo po malo otpuhuje s grana. Jer samo je promjena konstantna. I samo je novo važno…

S blogom sam počeo davno, iz radoznalosti. Pisao sam kada mnogi nisu niti znali što je to blog. Pisao sam kada nas je pisala tek nekolicina, možda par desetaka ili par stotina najhrabrijih, koji su se usudili podijeliti svoja razmišljanja i stvavove s drugima, potpuno nepoznatim ljudima. Koji su se usudili izložiti kritici bližnjeg svog, ponekad često i bližeg od onog što se u stvarnosti bližnjim naziva, iako mu lice nikad vidio nisi i nikad ga nisi sreo. Pisao sam u doba informatički najpismenijih. Jer u ta davna vremena nije svatko imao računalo. A priključak na internet je bio nešto što su mnogi smatrali dalekom budućnošću. 

Pisao sam u doba kada je pisanje imalo težinu, imalo smisao. Kada su komentari bili duži od nekih današnjih postova. Kada si komentar iščekivao i čitao sa zanimanjem, jer je otkrivao nove perspektive napisanog teksta. Tvog, ili nečijeg, svejedno. Da, da… Postojala su i neka vremena kada su komentari bili više od Pozzz... Kisssss… :-))))…  :-(((((. Ali, tada su i postovi bili više…

Nije bilo spletki, nije bilo klanova… Nije bilo svađa, plagiranja, podmetanja. Nisu postojali kladioničari, spameri koji u komentarima pozivaju na milionske zarade putem interneta. Postojalo je samo pisanje. I zadovoljstvo koje je pisanje pružalo. 

Onda je blog najednom postao popularan… I odjednom, preko noći, svi su imali blog. Estradne zvijezde i wannabe zvijezde. Televizijski voditelji. Javne ličnosti… Političari… Apsolutno svi…  Ne mogu to ničim dokazati, ali sam gotovo siguran da je i moja majka negdje u beskraju interneta imala svoj blog. Iako se žena ni danas računalom niti internetom ne služi. Jer joj još uvijek ne treba za skuhati dobru sarmu. Recept zna napamet… 

Rastom popularnosti, kvaliteta je padala… Jer bilo je važno imati blog. I moći reći da imaš blog. Što na blogu objavljuješ, bilo je manje važno. Bila je važna samo forma…. Ali lagao bih kada bih rekao da je blog u doba navjeće popularnosti, bio najnekvalitetniji. Ne… Sve se srozalo do dna masovnom pojavom kladioničara… Koji su na blog došli već na zalasku popularnosti, kada su otkrili internet. Od 100 objavljenih postova, 80 je nudilo siguran prolaz i basnoslovne zarade na kladionici. Još 5 je nudilo neke druge gluposti. Pa srpske manekenke, vicevi, i fun blogovi Cice Mace, Goce Droce i ostalih cajkuša… Sve u svemu, ostala bi 3-4 posta koja je vrijedilo pročitati… Ako si imao sreće da ih pronađeš u moru smeća.

Padom kvalitete, mnogi dobri su otišli… Ovo je treći blog koji pišem, a i tu sam već puno godina… U svom tom vremenu, mnogi koje je vrijedilo čitati prestali su s pisanjem. Neki uz pozdrav i oproštaj. Neki bez objašnjenja, bez riječi, samo su utihnuli i prestali. Ipak, moram reći da mi je drago što sam imao priliku čitati sve te ljude, iako većinu njih nikada upoznao nisam. I makar to vjerojatno nikad vidjeti neće, ovim im želim reći hvala za sve riječi kojim su me podarili. 

I upoznao sam neke drage ljude. Kroz godine pisanja, logično je da su se rodila i neka poznanstva, da je dio ljudi prestao biti virtualan. Ljudi koji su postali i ostali neraskidivi dio mog života. I nadam se da će u njemu duže trajati nego svi mi u blogu. 

Ali sada je došao kraj… Već odavno vlasnik servisa tretira ovaj blog kao trinaesto prase. Kao usvojeno dijete. Jer nema više novca na blogu. Ne prodaju se banneri, tu više nitko ne dolazi. Ne može se više nikog privući na blog, svi su odavno na fejsu, twitteru, ili nekom drugom modernom servisu. Blog je ostao postojati tek kao neka relikvija prošlosti. Koju će prije ili kasnije progutati prašina zaborava. 

Server sve češće pada. Ili ima probleme u radu. Ne postoji uredništvo, na naslovnici se objavljuje novost svakih par mjeseci… Ne možeš se logirati. Ne vide se komentari… Svejedno… 

Ne mogu reći čak da krivim vlasnike… Zašto bih… Nitko ne voli nešto raditi besplatno. Server košta.. Internet link košta. Ljudi koštaju. Ako servis ne može pokriti sam sebe, zašto bi ga netko održavao? Zašto bi netko održavao nešto što je samo sebi svrha? Ili što donosi čisti gubitak? Ja prvi to ne bih radio…

Ali ne vidim svrhu više ovdje pisati. A motiv i volju sam izgubio odavno. Jer ne bih se volio jednog dana pokušati logirati i shvatiti da su svi moji postovi nestali. Da se server srušio i da nitko nije napravio backup. Ili da servis jednostavno ugašen, a da ja za to uopće nisam znao, kao što se preko noći dogodilo s jednim drugim servisom. 

Zato svojom voljom napuštam ovo mjesto, na kojem sam proveo mnoge sate, sam sa sobom raščišćavajući vlastite nedoumice. Mjesto na kojem sam čitao mnoge drage ljude, komentirao i čitao njihove komentare. I na koncu, mjesto gdje sam povremeno nalazio mir…

Pozdravljam sve one koji su me ovdje čitali i koji su imali dovoljno strpljenja da zajedno sa mnom pokušaju pronaći smisao u košmaru mojih misli. Hvala Vam na trudu i vremenu potrošenom na čitanje mojih postova. 

Dosljedan sebi, odlazim uz stihove meni dragog pjesnika…

 

Sve ima svoje... Kad mrzne i vri
Kad menja boje... Kad vene i zri
Sve ima svoje... Početak i kraj
Tame postoje da bi prizvale sjaj...

Nightman

 

nightman @ 03:44 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
Arhiva
« » sij 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Brojač posjeta
36679
...
 
....
.....
 
Index.hr
Nema zapisa.